Home Magazin Beledija u Sarajevu: Priča o mračnim tajnama zloglasnog zatvora

Beledija u Sarajevu: Priča o mračnim tajnama zloglasnog zatvora

1349

U maloj ulici Brodac, pored sarajevske Vijećnice, stara ruševna zgrada krije historiju od koje se mnogi i danas naježe.

Zgrada Beledija sagrađena je 1892. godine kao zgrada općine. Svoju prvobitnu funkciju nikada nije ispunila. Projektovao ju je slavni austrougarski arhitekta Karlo Paržik, koji je širom Sarajeva ostavio svoj pečat.

Prije početka Drugog svjetskog rata (WW2), za vrijeme “vladavine” Nezavisne države Hrvata ova zgrada postaje zloglasni zatvor u koji su zatvarani neistomišljenici tadašnjeg režima.
Mnogi borci protiv fašizma bili su zatvoreni u njoj, a samo neki od njih su Vaso Miskin Crni, Radojka Lakić, Benjamin Finci I drugi.

Finci, bh. revolucionar i pripadnik radničkog pokreta, uhapšen je 1929. godine, a nakon mučenja bačen je kroz prozor Beledije, s visine od deset metara. Tadašnja “policija” ovaj je slučaj okarakterisala kao samoubistvo.

Beledija – undefined
Foto: A. Kuburović/Radiosarajevo.ba: Beledija

Nakon tog rata, ulica u kojoj je smještena Beledija dobila je Fincijevo ime, a 1993. godine preimenovana je u ulicu Brodac.

Zgrada općine u kojoj se krvarilo
Knjiga Sarajevo u revoluciji koja govori o teškim vremenima u Sarajevu prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata čuva svjedočenja, pisma I izjave mnogih koji su njoj proveli možda i najteže trenutke svog života.

Beledija – undefined
PrtScr: Beledija

Teror u Sarajevu 1941. godine možda najbolje opisuje letak Mjesnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, koji je imao karakter proglasa upućenog Sarajkama i Sarajlijama, izdat prvih dana januara 1942, u kojem se posebno govori i o tome šta je neprijatelj u toku osmomjesečne okupacije učinio u Sarajevu. U letku se, između ostalog, kaže:

“Skoro nema kuće u Sarajevu iz koje nije neko prošao kroz sarajevske kazamate. Maleni su bili policijski zatvori Beledija, Šegrtski dom, malena je bila Bogoslovija da primi sve one kojih se plašio fašistički režim. Mase Sarajlija trunu danas u koncentracionim logorima, gonjeni na prisilni rad s dva do tri krompira dnevno. Umjesto da postoje prijeki sudovi za špekulaciju, pljačku i ubistva, prijeki sudovi su stvoreni da u ljudima ubiju sve ono što je dostojno čovjeka. Sarajevom je protekla krv nevinih taoca. U Sarajevu su lijepljeni plakati u kojima su krvnici oglašavali izvršenje smrtnih presuda nad našom Radojkom Lakić, Džavidom Haverićem i ostalim herojima radničke klase. Danas se nad Sarajevom nadvila strašna avet policijskog terora. Bez slobodnog kretanja, bez slobode putovanja, bez mira u svom domu, zasipani svakodnevnim odredbama i naredbama, takav je danas život nas Sarajlija”.

Potresna svjedočenja
Potresna su svjedočenja onih koji su bili u Belediji. Štefica Belak, omladinka Pokreta uhapšena je 11. decembra 1942. Ovako je svjedočila poslije:

“Moje saslušanje trajalo je 12 dana. Iz dana u dan, i za vrijeme saslušanja, tučena sam i mučena svakodnevno od agenata… Poslije saslušanja agenti su me, zato što nisam davala podataka, konkretnih, kakve su oni tražili, odvodili u podrum gdje su bili svedeni i drugi muškarci i žene… Ovdje se vršilo mučenje na taj način što su agenti otvarali jake i hladne tuševe, a poslije tuša išlo se ponovo na saslušanje, gdje su nastavili sa udarcima, a kada bi zatvorenik pao u nesvijest, vraćan je ponovo pod tuš… Jedan od načina mučenja bio je i stavljanje soli u usta zatvorenika. Isto tako praktikovali su metodu mučenja na tzv. Ražnju”, piše u knjizi Sarajevo u revoluciji.

“Zatvori, naročito Beledija, bili su prepuni, a ustaše su primjenjivale najčudovišnije vrste mučenja ne bi li došle do novih imena i podataka o radu organizacije. U ovu hajku uključili su se i četnici iz okoline Sarajeva. Pred ustaški prijeki sud izvedeno je 87 zatvorenika, od kojih je 12 osuđeno na smrt.” (Božo Madžar, pripadnik Pokreta)

Mnogi su odvedeni i u logore Jasenovac i Staru Gradišku.

Vraca – undefined
PrtScr: Vraca

Emiru Baliću, najpoznatijem skakaču sa Starog mosta u Mostaru, u Jasenovcu su stradala dva brata, Mustafa I Mirza. Emir je brata Mustafu vidio u zatvoru 1942. kodine u Sarajevu, kada ga je posjetio sa majkom Safijom, piše u knjizi Bošnjaci u Jasenovačkom logoru Nihad Halibegović.

“Šestogodišnji dječak zapamtio je da mu tada brat nije imao ni jednog nokta na prstima obje ruke”.

Mirza Balić je svom bratu Mustafi poslao pismu iz sarajevskog zatvora, prije nego što je prebačen u Jasenovac.

“Dragi moj brate, Beledija, 27. X 1942.

Primakao se čas mog odlaska iz Sarajeva i u isto vrijeme i konac moga života. Dok sam još bio ovdje nešto sam se nadao… Sada zaključujem da su to bile samo moje želje, slutnje neostvarljive da se nađem u krugu mojih najmilijih, da ih još jedanput vidim. Žao mi je što neću moći da ti se odužim za sve što si za mene učinio, ali ipak ti si mi brat kojeg ja neobično volim.
Večeras, 27 X 1942., u utorak polazi transport. Ako ti je moguće zadrži me ovdje, ako ne nastoj da me pod svaku cijenu posjetiš, da bih te još jedanput vidio. Ako kasnije dobiješ ovo pismo znaj da sam već otišao, zauvijek otišao. Poruči mome dragom ocu da su moje misli svakog časa upućene njemu. Izvjesti Husniju da mu je brat umro, dao krv, život i mladost i da sam ga jako volio. Hiljadu poljubaca mojim sestrama Mirziji i Silviji, neka me katkad bar one sjete, kad me svako zaboravio. Posljednje poljupce upućujem Bekici, Širasu, Emiru, bolnog srca Hibi i tetki. Teško sam mogao zaplakati ali sad plačem gledajući vam slike. Sebe nimalo ne žalim, tako je moralo biti. Samo što mi zla kob nedade i tren blaženog boravka u vašoj sredini. A sada, moj dragi brate, upućujem ti ucvijeljenog srca svoj posljedenji pozdrav.

Mnogo vas voli vaš Mujo.

P. S. Posjetite me ako je na vrijeme stiglo ovo pismo.

Pošiljalac: Mustafa Balić. Sarajevo, zatvor Beledija 27. listopada 1942.”

Beledija – undefined
Foto: A. Kuburović/Radiosarajevo.ba: Beledija

Pismo nije stiglo na vrijeme. U istom logoru, Jasenovac, ne vidjevši se, 1945. su ubijeni pošiljalac i primalac pisma.

Da zidovi mogu govoriti
Mnoge priče iz Beledije vjerovatno nikada neće biti ispričane. Postoje legende da su baš u ovoj zgradi u podrumskim ćelijama bili Gavrilo Princip, a kasnije i Alija Izetbegović….

Nakon završetka WW2, zatvor je raspušten, a od 1960. godine nekoliko porodica je “zauzelo” ćelije i pretvorilo ih u svoj dom.

Jedan od njih je Edis Ćirić Braco, koji je u Belediju došao živjeti kada je imao sedam godina. Njegova obitelj bila je prva koja je uselila u prazne prostorije bivšeg zatvora.

Braco je ovako govorio za DW: “Kad je moja majka čula da zatvor više ne radi ona je prva uletila. Moj komšija ovdje je bio drugi. Utom je i policija dolazila, tjerala, izbacivala, tukli se. Na kraju su popustili i dali nam rješenje. I tu sam odrastao. I sad sam tu.”
U toj jednoj ćeliji, od sedam i po kvadrata, živjela je cijela njegova petočlana porodica. Mati otac, brat, Braco i sestra im. Svi su tu spavali: “Bez kupatila, bez išta.”

Postala je tako Beledija stambeni objekat, a prije 15 godina zaštićena je i kao kulturno naslijeđe grada Sarajeva.