Home Naslovna FILMSKI KRITIČAR NENAD POLIMAC: Ep o Srebrenici virtuozno je režiran, bez patetike...

FILMSKI KRITIČAR NENAD POLIMAC: Ep o Srebrenici virtuozno je režiran, bez patetike i grešaka partizanskih filmova

457

Jasmila Žbanić dosad se samo posredno bavila stradanjima u Bosni. U „Grbavici“ njezina junakinja, tinejdžerica Sara, ne zna da je plod ratnog silovanja, majka je izmislila da joj je otac ratni heroj i tako se prošlost na krajnje neugodan način uvukla u njihovu sadašnjost.

U filmu „Na putu“ rat se jedva spominje, istina, vjerojatno je to razlog zbog kojeg je protagonist našao utočište među vehabijama, a tu je i scena kada njegova djevojka odluči s prijateljicom potražiti roditeljski dom koji sada pripada srpskoj obitelji: u tamošnjem vrtu nalaze samo djevojčicu, ta vjerojatno ni ne zna da se tu nekad vodio rat, pa se na njoj i ne žele iskaliti.

U poludokumentarcu „Za one koji ne mogu da govore“ australska konceptualna umjetnica Kym Vercoe sa zaprepaštenjem je otkrila da je hotel kraj Višegrada u kojem se tako lijepo provela bio poprište silovanja Muslimanki od strane srpskih vojnika: odlučila je napraviti performance kao posvetu žrtvama zločina.

Njezin prvi film u kojem se rat uopće nije spominjao, „Otok ljubavi“ realiziran u Rovinju, bio je krajnje krivi korak, pokazalo se da redateljica nema puno dara za komediju, ponajmanje romantičnu, pa se odlučila vratiti zaraćenoj Bosni, i to na velika vrata. Kad sam čuo da priprema spektakl o Srebrenici, učinilo mi se to kao još jedna pogreška, ne znam zašto, ali odmah sam pomislio na Bulajićevu „Kozaru“, gdje je bilo svega, i silovanja, i naricanja majki, i masovnih odmazdi, ali i jako puno patetike.

Žbanićka je skupila pozamašan budžet kako bi evocirala najveću bosansku tragediju, tamo je stradalo skoro osam i pol tisuća muškaraca i dječaka, i to pod „budnom paskom“ vojnika Ujedinjenih nacija, no kad vidite koliko se na špici izredalo koproducenata (uključili su se i Nizozemci, čiji su pripadnici UN-a omogućili tu tragediju), reklo bi se da brojka od 4 milijuna eura uopće nije pretjerana.

Uostalom, već sam početak, kad pred kamerom promiču stotine ljudi (uglavnom statista iz Mostara) i pokušavaju ući u naizgled siguran zaklon UN-a, dostatan je da vas uvjeri da je to film koji se ne plaši krupnih zamaha. I Bulajić bi bio zadovoljan takvom ekspozicijom, no u tome je i štos. Redateljica nas je namjerno zapljusnula gomilom statista, jer je njezina priča potpuno drukčija i njome smo gotovo zatečeni. Junakinja je naime Aida Selmanagić (Novosađanka Jasna Đuričić), službena prevoditeljica UN-a i učiteljica engleskog iz Srebrenice, koja ima osobni problem: muž i dva sina ostala su joj u tom gradiću i ona poduzima sve da ih dovede u kakvu-takvu sigurnost UN-ove baze.

imageJasmila Žbanić Lapresse/Ddp Usa/Profimedia

Središnji dio filma ne usredotočuje se toliko na ulazak srpskih trupa u Srebrenicu koliko na neprestano Aidino trčanje: sad mora uvjeriti stražare na kapiji da joj puste obitelj unutra, sad traži za njih propusnicu i suočava se s nevjerojatnim problemima kao što je kvar na aparatu za izradu akreditacija, a kad ih nekako uspije ugurati na spisak ljudi kojima je dozvoljeno pod vojnom pratnjom napustiti logor, njezin pretpostavljeni ih naprosto prekriži. I to u trenutku kad je doznao da ništa od obećavanog zračnog napada na srpske snage, da uokolo na sve strane stradaju civili, da Srbi ubijaju kako im se prohtije, međutim, taj tip izigrava nekoga tko se drži dobivenih naređenja.

Žbanićkin je koncept da ne pokazuje ništa od ratnih užasa koji su se neprestano događali u Srebrenici, ponekad, istina, pretjera s metaforama kao u sceni gdje na stepenicama leži mrtva žena a iznad nje je helikopter-dječja igračka, čije se elise još uvijek vrte, međutim, kad inscenira pokolj muškaraca među kojima je možda i Aidina obitelj i pokaže samo cijevi pušaka, to je u redu. Bilo bi mučno u filmu gdje je već temeljna situacija sama po sebi grozna još simulirati gomilanje mrtvih tijela, to si mogu dozvoliti ostvarenja koja razotkrivaju ružnu i manje poznatu stranu povijesti poput „Čekista“ Aleksandra Rogožkina, ali čak je i Andrzej Wajda pokolj u filmu „Katyn“ ostavio za samu završnicu.

imageQuo Vadis, Aida? Promo

Čitate li o tome što se događalo u Srebrenici, bit ćete zgranuti zvjerstvima kojih je bilo posvuda, i to nad ženama i malom djecom, čak i prije famoznog masakra, no sve to Žbanićka izostavlja. Strijeljanja (recimo gradonačelnika – igra ga njezin omiljeni glumac Ermin Bravo) obavljaju se u zakutku do kojeg kamera ne može, a njoj je još puno toga nedostupno. Nema zbora da je film jako neugodan, čak i onda kada Aida gotovo u histeriji pokušava spasiti muža i sinove, jer smo svjesni da se oko nje događaju prave grozote na koje ona ne želi obraćati pažnju jer bi je psihički slomile. U tom pogledu „Kuda ideš, Aida?“ virtuozno je režiran film u kojem je Žbanićka pokazala umijeće za koje nismo ni slutili da ga posjeduje.

Eventualni problemi? Svakako flashback u kojem se pokazuje kako su se protagonisti filma zabavljali prije rata, dok još nisu upadali jedni drugima u stanove i uzajamno se klali, jasna je poanta da je to neka vrsta mrtvačkog plesa, ali ona poprilično razblažava već stvorenu tenziju.

image Drugo, možda nije najsretnije da se bračni par Jasna Đuričić i Boris Isaković našao na suprotnim stranama dramskih utega, on je nesumnjivo izvrstan kao ratni zločinac Ratko Maldić, koji još uvijek robija u Haagu, ali poznata lice donekle odvlače pažnju od središta priče: Francuzima i Englezima to će biti svejedno, ali u regiji ih ipak svi znaju.

Također scena u kojoj Aida dolazi u svoj bivši stan u Srebrenici kao da je prepisana iz već spomenutog filma „Na putu“, samo ima nešto drukčiju radnju, a i prepoznavanje ostataka najbližih jako podsjeća na sličnu scenu u „Haliminom putu“ Arsena Antona Ostojića.

U cjelini, Jasmila Žbanić napravila je vrlo hrabar film o delikatnoj temi, koji bi većina njezinih kolega pretvorila u patetični ep, no ona se držala svog koncepta i nije (previše) pogriješila. Na mojoj top listi njezinih ostvarenja i dalje prva mjesta drže „Grbavica“ i „Na putu“, međutim, „Quo vadis, Aida?“ veliko je ohrabrenje nakon podbačaja „Otoka ljubavi“.